11. svibanj, Dan progona, Vertreibungstag, dan kada su naši sunarodnjaci protjerani iz svojih domova, dan kojega će sjećati ne samo oni koji su morali otići, već i oni koji rođeni puno kasnije. Jer takvo ponašanje i odnos prema zatočenicima logora, ženama, djecom i starcima od strane tadašnjih vlasti je nedopustivo i gotovo neoprostivo.
Zato s tugom i sjetom dolazimo na taj dan u Krndiju, na logoraško groblje kako bismo odali počast preminulima i svim ostalima koji su osjetili strahote života u tom 'radnom logoru'.
Po već ustaljenom redu i običaju prisustvujemo sv. misi u mjesnoj crkvi koju su svojevremeno izgradili Nijemci, ondašnji stanovnici Krndije. I bez obzira što sada u tom zapuštenom i pomalo razrušenom selu živi svega tridesetak osoba, crkva u to vrijeme bude puna. Osim članova đakovačkog Ogranka, tu su i mještani okolnih sela, ali i oni posjetioci koji su na taj dan došli iz daleka, Austrije ili Njemačke, a kojima je netko iz obitelji sahranjen na logoraškom groblju. Misu je predvodio vlč. dr. Đurica Pardon, koji je u svojoj propovijedi govorio o žrtvi i patnji, o krvniku i okrivljenima, smrti i razaranju, ali i o vjeri i nadi, uskrsnuću i pobjedi dobroga nad zlim!
Potom smo otišli na logoraško groblje gdje smo zajedno s punitovačkom načelnicom, gospođom Jasnom Matković položili vijence i zapalili svijeće na spomeniku podignutom u znak sjećanja na logor i preminule u njemu. Svečanom i sjetnom ugođaju pridonijeli su učenici đakovačke Gimnazije AG Matoš: Kristijan Drenjančenić, Elena Penava i Nada Fabijančić izgovarajući stihove pjesama nastale u Krndiji.
Kraj dana smo proveli u auli đakovačke Gimnazije, gdje su profesorice Tanja Schleis i Ines Jančula priredile izložbu s fotografijama iz logora Krndija, kao i osobnih dokumenata – objava, dozvola i propusnica zatočenika. Uz fotografije iz života njemačkih – švapskih obitelj sav taj prikaz je upotpunjen zemljopisnim kartama toga kraja kao i prikazom katastarskog plana sela s imenima pripadajućih obitelji.
Nakon uvodnog izlaganja profesorice Ines Jančula, o dolasku, životu i suživotu Švaba s mjesnim stanovništvom, uslijedio je razgovor između učenika i dvojice preživjelih zatočenika, gosp. Nikole Maka i gosp. Gjure Raumbergera.
Bilo je to izlaganje na postavljena pitanja puno sjećanja i emocija. Sugovornici su vjerno i s puno detalja govorili o svom boravku u logoru i patnjama koje su proživljavali. Nije bilo hrane, a još manje je bilo higijenskih potrepština. Vladala je bolest, hladnoća i neimaština. Bili su izneseni i mnogi detalji vezani iz svakodnevnog života logoraša koji se nigdje nisu mogli pročitati ili čuti, a ovako, u razgovoru izrečeni, jako su se dojmili prisutnih.
Prisjetili su se i poratnih zbivanja – odlaska iz logora i povratka na svoje 'stare adrese', gdje su sada živjeli neki drugi ljudi, a nisu mogli, niti smjeli pristupiti svom nekadašnjem posjedu. Snalazili su se kako su znali. Oni nisu imali ništa, no niti njihovi susjedi nisu imali puno više. Pa ipak, pomagali su im koliko su mogli - donoseći im hranu i ostale potrepštine. U svoj toj prići i prisjećanju niti jedan sugovornik nije spomenuo osvetu ili proklinjanje, bez obzira koliko su tadašnji događaji i prilike obilježili njihov život, i život njihovih obitelji.
Na samom kraju ove večeri, pune emocija i novih saznanja iz ne tako davne prošlosti za sve prisutne, a pogotovo one najmlađe, ostavilo je duboki dojam.
Predsjednik đakovačkog Ogranka Njemačke zajednice, gosp. Vilim Haas zahvalio se ravnatelju Gimnazije gosp. Zlatku Markiću, profesoricama Tanji Schleis i Ines Janković kao i gimnazijalcima i ostalim sudionicima ove večeri, što su omogućili da sva ta stradanja i patnje nedužnih zatočenika logora budu iznesena i prezentirana mlađem naraštaju kako se tako nešto ne bi više nikada ponovilo. |
